Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca
Ilustracija, Foto: Screenshot, Pixabay

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Makedonski historičar, novinar i publicista Dejan Azeski, član Međunarodnog instituta IFIMES, analizira složenost bugarsko-makedonskih odnosa u svjetlu povremenih napetih odnosa između Bugarske i Sjeverne Makedonije i historijskih nesuglasica između dva naroda. Objavljujemo njegovu analizu sa naslovom „Složenost makedonsko-bugarskih odnosa (2.dio)“.

 

Složenost makedonsko-bugarskih odnosa (2.dio)

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca
Dejan Azeski

Svake naredne godine Bugarska sve neuspješnije pokušava promijeniti kolektivnu svijest milijunima Makedonaca, koji jako dobro znaju za što su se točno borili njihovi predci za vrijeme Ilindenskog ustanka. Nije antibugarska propaganda ukoliko podsjetimo, da je ključno načelo Ilindenaca od 1903 godine bilo autonomna, a ne bugarska Makedonija, kao što nije pro bugarska propaganda ukoliko priznajemo da je država koja je najviše pomagala makedonskom revolucionarnom pokretu, prije ili nakon ustanka, bila upravo ta Bugarska. Nije jasno zašto zvanična Sofija nije počela naglašavati mnoge pozitivne stvari zajedničke povijesti ovih dvaju najbližih naroda, umjesto slijepo podčiniti zvaničnu politiku skrajnje agresivne historiografije – princip koji je dosad donio samo štetu makedonsko-bugarskim odnosima i prirodnoj zajedničkoj makedonsko-bugarskoj budućnosti.

U tom smislu, evo par povijesnih činjenica koji će pomoći zvaničnoj Sofiji da shvati zašto je Ilindenski ustanak u biti makedonski.

Makedonska revolucionarna organizacija (MRO) zalagala se za autonomiju, a ne za pripajanje ka Bugarskoj

Realiziranje članka 23 Bukureškog mirovnog ugovora, koji predviđa autonomiju Makedonije u okvirima Otomanske imperije“ – ovo je prvo načelo koje dominira u prvom Ustavu i u samoj ideji o formiranju MRO-a. To znači da se i sa pisanim činjenicama mogu pobiti teze bugarske historiografije, da je Organizacija bila dominantno bugarska i da se jedino zalagala za jednostavno pripajanje teritorija Makedonije Bugarskoj, kakav je bio slučaj s Istočnom Rumelijom.

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca

Također, djelatnost i postojanje revolucionarne organizacije pokazuje, da ona pravi izričitu razliku između Makedonije i Bugarske. Samo postojanje zagraničnog odbora u Sofiji pokazuje, da je to za MRO jedna druga država iza granica Makedonije. U ovom smislu je doneseno i jedno od ključnih pravila unutar Organizacije – da članovi Centralnog odbora ne smiju duže vrijeme živjeti, djelovati, pa čak ni sastajati se u Bugarskoj, već isključivo na teritoriju Makedonije. U biti, kasnije, i sama promjena imena organizacije iz MRO u UMRO i dodatak prefiksa „unutrašnja“ jasno govori o tome o kakvoj organizaciji je riječ i u kom smjeru ona primarno djeluje.

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca
Wikipedia

Kako bismo bili povijesno objektivni i fer prema budućim generacijama, moramo reći da je MRO, od svih susjednih zemalja, imala bez dvojbe najintenzivniju suradnju s Bugarskom, zemljom koja je bila nedavno oslobođena od Turaka i koja je imala razumijevanja o problemima sa kojima se suočavao narod ovih prostora. Dalje, činjenica je, da je Ustav Organizacije bio napisan najbližim dostupnim književnim jezikom, tzv. bugarskim. Još veća činjenica je to, da je najveći dio oružja koji je MRO koristila dolazio iz bugarske Armije, a veliki dio vojvoda je bio školovan u bugarskim crkvenim školama po čitavoj Makedoniji, pa čak i u Sofiji. Ali to niti najmanje ne mijenja suštinu borbe MRO-a prije, nakon, no i tijekom Ilindenskog ustanka, koja je izvorno makedonska i isključivo usmjerena prema autonomiji i prema dugoročnoj, potpunoj neovisnosti Makedonije.

99 % komita i ustanika su etnički Makedonci

Neosporna je činjenica da u Ilindenskom ustanku, kao i u čitavom pokretu oko MRO-a, sudjelovali su ustanici rođeni u Bugarskoj i takvi koji su se osjećali kao čistokrvni Bugari, kako crkveno tako i nacionalno. Ne može se zaboraviti niti činjenica da je velik broj rezervnih, pa čak i aktivnih oficira bugarske Armije dalo svoj doprinos za MRO i za Ustanak.

Ali još sigurnija činjenica je to, da je više od 70% rukovodnog kadra Organizacije i Ustanka bio podrijetlom iz Makedonije. Također, bar 99% komita koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji su bili čistokrvni Makedonci, rođeni na teritoriju etničke Makedonije.

Kao što smo već spomenuli, na osnovi snažne propagande Bugarske egzarhijske crkve, putem široke crkvene i školske mreže, velik dio ovih ustanika je imao simpatije prema bugarskoj državi i bugarskom narodu, a dobar dio njih, svakako, osjećao se kao Bugari. Ali i u ovakvoj konstelaciji, kada ne postoji makedonska država, vojska, jezik ili općenito narod, svako je od njih stavljao oštru granicu između toga gdje završava Bugarska, a gdje počinje Makedonija.

Ako nije tako, onda odakle dolazi tisuću puta spomenuti pojam u bugarskim knjigama o makedonskoj emigraciji u Sofiji, Plovdivu i u ostatku Bugarske? Ukoliko je riječ o istom narodu s obje strane granice, onda ne bi uopće trebao postojati pojam „emigracija“.

Bugarska je u tim trenucima protiv ustanka

Manje je poznata činjenica da je revolucionarnih akcija u pirinskom i, općenito, u istočnom dijelu Makedonije bilo tijekom čitave 1902.godine. Nakon ovih neuspješnih pokušaja formacija, koje su bile polulojalne ili nelojalne MRO-u, Porta u Istanbulu lansira snažnu diplomatsku kampanju za neutralizaciju podrške, koju uživaju čete susjednih država u Makedoniji.

Pa tako, prva na udaru je bila zvanična Sofija, koja je bila prinuđena od puno moćnijeg turskog susjeda zvanično odustati od svakakve formalne ili neformalne podrške i pomoći ustanicima u Makedoniji i uvesti puno strožiju kontrolu na bugarsko-makedonskoj granici.

Dakle, tadašnje bugarsko rukovodstvo na čelu sa knezom Ferdinandom i s premijerom Stojanom Danevim (i njegovim zamjenikom Račom Petrovim) je prinuđeno, premda protivno svojim interesima, bar zvanično zalagati se protiv ustanka u Makedoniji.

Dalje, mora se znati da je odluka o početku Ilindenskog ustanka MRO-a upravo 1903.godina uvjetovana Gornodžumajskim ustankom, predvođenim Vrhovnim odborom (probugarska inačica MRO-a), koji je završio krajnje neuspješno. Ipak, Organizacija, bojeći se ovakvih daljnjih događaja od kojih će stanovništvo, a i ona sama, samo patiti, odlučuje se na korak za koji je najmanje spremna, a to je početak ustanka još 1903.godine.

Parole ustanka su isključivo makedonske

Ako smo se borili za kralja, već imamo sultana“ – ove legendarne riječi Goce Delčeva, izrečene tijekom priprema ustanka, su najveći indikator i dokaz o ozračju makedonskog stanovništva u tom razdoblju povijesti.

U prilog ove teze ide i samo formiranje Kruševske Republike, državna forma ili uređenje sasvim drugačije od onoga što se preferira u Bugarskoj i u ostalim balkanskim državama u tom trenutku, tj. monarhija.

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca
Autor: MacedonianBoy – Designed upon the original one, see “Илинденските знамиња и печати”., CC BY-SA 4.0, Veza

Vjerojatno, da su se ustanici u tolikoj mjeri borili za kasnije pripajanje ka Bugarskoj, kao što zvanična Sofija tvrdi i dan-danas, onda bi KarevGruev i kompanjoni proglasili Kruševo oslobođenim teritorijom u ime kneza Ferdinanda, a ne Republikom.

Dovoljno simptomatično je i odsustvo bilo kakvih bugarskih nacionalnih simbola i oznaka tijekom Ustanka. Poznato je, da Ustanak i Republika imaju vlastitu ustaničku zastavu, vlastite ustaničke simbole ili parole, koji su povezani s Bugarskom samo preko sličnosti jezika, što je slučaj sa svim ostalim slavenskim narodima na Balkanu.

Generalno rečeno, u nijednom proglasu, dokumentu, te zapisanom mitingaškom govoru iz tog razdoblja ne može se pronaći nikakva parola, zahtjev ili obećanje o ujedinjenju Makedonije i Bugarske. Svugdje se mogu pronaći samo parole o autonomiji i o slobodi Makedonije kao zasebne jedinice među ostalim balkanskim narodima i državama.

Manifest Glavnog štaba najbolje odražava karakter Ustanka

Svi znamo da Kruševski manifest počinje moćnim riječima „Braćo zemljaci i dragi susjedi“, ali samo malo tko od nas znaju, da su te riječi upućene lokalnim Turcima u pokušaju osiguranja da se ne suprotstave ustanicima i zvanično, napismeno, obavijestiti ih o ciljevima Ustanka.

Ali najmanje od svega se zna, da je ovaj rijedak, u potpunosti sačuvan, zvaničan dokument rukovoditelja Ilindenskog ustanka najnepobitniji dokaz da nije riječ o nikakvom bugarskom ustanku, već isključivo o makedonskom, u kojem se bori i gine za oslobođenje makedonskog naroda i makedonske zemlje kao jedne zasebne cjeline. Naime, u čitavom tekstu dokumenta ne može se pronaći niti jedna veza sa susjednom Bugarskom.

Prvo, on je napisan izvornom kruševskom dijalektu, a kasnije i preveden na turski. Ovo jasno pokazuje da, premda bi ustanicima bilo lakše to napraviti na već kodificirani i u tim trenutcima veoma blizak bugarski jezik, oni su upravo putem ovoga pokušavali napraviti izričitu razliku i postaviti korijene zasebnog makedonskog jezika.

Drugo, na više mjesta u tom manifestu spominje se i govori o našoj zajedničkoj majci Makedoniji, a ne o Bugarskoj. Na koncu, više nego jasno dokument završava s glavnom tezom Ustanka – Ura za autonomnu Makedoniju!

Na osnovi čega Bugari baziraju svoje tvrdnje?

Bugarska, kao starija i veća država, ima puno razvijeniju povijesnu znanost od one u Makedoniji, tako da će naivno zvučati ukoliko tvrdimo da su njihovi stavovi izmišljotine i da su bazirani na nepostojećim činjenicama. Dapače, Bugarska itekako ima osnove na kojima bazira svoje argumente, a slabost prosječnog Makedonca je što jako malo poznaje stavove, uvjetno rečeno, suprotne strane. Ali krenemo iz početka.

Na teritoriju Otomanske imperije 1870.godine formira se bugarska egzarhija, kao glavni konkurent tadašnjeg monopola grčke Carigradske nadbiskupije.

Prije svega zbog razumljivog jezika novih bugarskih svećenika, a djelomično i zbog lošeg odnosa grčkih svećenika prema stanovništvu, Makedonci masovno prelaze u egzarhijske crkve.

One, pored vjerske, imaju i prosvjetne djelatnosti i u okvirima crkvenih dvorišta, svugdje po Makedoniji, otvaraju se bugarske egzarhijske škole.

S obzirom na to, da djeca koja se školuju u tim školama znaju da nisu Turci, imaju dobrih razloga da ne vole biti Grci, a zasebni makedonski nacionalni osjećaj posve i ne postoji, ubrzo se počinju osjećati Bugarima – narod koji ima najsličniji jezik i kulturu, istu vjeru i koji živi na geografskom prostoru odmah do etničke Makedonije.

U međuvremenu, Bugarska 1878.godine postaje država, čime se dodatno ojačava njena moć i mogućnost utjecati u smjeru bugarskog nacionalnog buđenja kod najvećeg djela stanovništva u geografskoj Makedoniji.

Pa tako, već u dobi formiranja Makedonske revolucionarne organizacije 1893.godine, a naročito u dobi Ilindenskog ustanka, najveći dio stanovništva na ovim prostorima nenametnuto, već iskreno, je steklo bugarski nacionalni osjećaj, koji se nije osporavao gotovo od nikoga.

To znači, da ne samo Todor Aleksandrov već i Goce Delčev, Dame Gruev i svi ostali su se borili za oslobođenje Makedonije od turskog ropstva, ali tu su Makedoniju oni doživljavali samo kao geografsku oblast na velikom prostoru na kojem je živio bugarski narod.

Dakle, za njih Makedonija, zajedno s Trakijom, Istočnom Rumelijom, Južnom Dobrudžom, s Odrinskom i sl. bio je samo jedan od regiona na Balkanu naseljen Bugarima.

Azeski: Bugarska sve neuspešnije pokušava promeniti kolektivnu svest Makedonaca

Da bi se preciznije objasnilo, Organizaciju su nazvali TMORO ili Tajna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija, jer je imala cilj boriti se za oslobođenje Bugara koji su nakon 1878.godine ostali na teritoriju Turske imperije, a koji su najčešće živjeli u Odrinskom i u Makedoniji.

Tu se postavlja pitanje zašto su se, u tom slučaju, zalagali za autonomnu Makedoniju, a ne za ujedinjenje ili za pripajanje prema Bugarskoj.

Odgovor je vrlo jednostavan – zato što nisu vjerovali da je to moguće. Turska je i dalje bila toliko snažna da se s njom moralo taktizirati.

Samo da se podsjetimo, da je i oslobođenje Bugarske išlo u etape. Prvo se formirala kneževina Bugarske, sjeverno od Balkan-planine, s prijestolnicom u Sofiji, a drugi dio današnje Bugarske, s prijestolnicom u Plovdivu, pod imenom Istočna Rumelija, ostao je autonomna oblast u Otomanskoj imperiji. Ova dva dijela su se ujedinila tek 1908.godine ili 30 godina nakon formiranja prve bugarske suvremene države.

Ideolozi velikobugarske politike, preko UMRO-a kao njihov alat, pokušavali su isto iskustvo (od Istočne Rumelije) ponoviti i sa teritorijom Makedonije.

To što nisu uspjeli zbog pretenzija ostalih balkanskih zemalja i što se u međuvremenu razvio izvorni makedonski nacionalni osjećaj je sasvim druga stvar.

Najvažnije je to, da revolucionari, koji su se školovali i koji su živjeli i djelovali u ovakvoj kompliciranoj političkoj situaciji zaista su se mogli boriti i za slobodu Makedonije, ali i vjerovati da se time bore za bugarski narod.

Zaključak

 

Bugari nam jednostavno ne dopuštaju da budemo zahvalni na onome što su učinili za nas.

Od svega rečeno i spomenutog, lako se može donijeti jedna zajednička konstatacija o čitavoj ovoj problematici, koja već stoljeće i pol kasnije i dalje opterećuje makedonsko-bugarske odnose. Ta konstatacija, vjerojatno, trebala bi početi s priznavanjem makedonske historiografije da je bugarska strana, bez obzira s kakvim nepoštenim ili poštenim namjerama je to radila, pomogla je jako u stvaranju, u rastu i u razvoju izvornog revolucionarnog djela za oslobođenje Makedonije. Ali, također, ova konstatacija ne bi bila do kraja točna ukoliko ne završava s priznanjem bugarske strane da ustanici tada, kao i njihovi izravni potomci sada, iznad svega su imali jedan uzvišeni cilj, a to je zasebna makedonska republika, koja će na prastarom geografskom teritoriju ujediniti narod koji živi na ovim prostorima, bez obzira kako se taj narod intimno osjećao u određenom povijesnom trenutku.

U ovoj zajedničkoj konstataciji jeste ključ za rješavanje svih problema među ovim tradicionalno vrlo sličnim, bliskim i nužno prijateljskim državama, a prije svega naroda. U suprotnom, svako dalje produživanje agresivne bugarske propagande, povezane s makedonskom poviješću, izazvat će dodatni otpor kod makedonske strane. To može rezultirati jedino sa nepotrebnim razdvajanjem ovih dvaju prirodno bliskih južnoslavenskih naroda.

Izvor: IFIMES

Složenost makedonsko-bugarskih odnosa (1.dio): Dejan Azeski: Staljina već odavno nema, ali rat činjenica između Skoplja i Sofije nikako ne prestaje

POSLEDNJE OBJAVLJENO

Novinar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Next Post

Bjelogrlić: Ova vlast je kazna za zločin onih pre njih

čet dec 26 , 2019
Bjelogrlić: Ova vlast je kazna za zločin onih pre njih Glumac i režiser Dragan Bjelogrlić izjavio je da „javna ličnost mora da govori, posebno kada su smutna i teška vremena“. […]