Azeski: Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?

Azeski: Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dejan Azeski je makedonski historičar, novinar i publicista, član Međunarodnog instituta IFIMES. U svom članku pod naslovom „Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?“ analizira aktuelna zbivanja oko makedonsko-bugarskih odnosa. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.

Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?

Azeski: Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?
Dejan Azeski

Bugarska historiografija je decidna, da prije 1944.godine nije postojao makedonski nacionalni osjećaj i da se 99% pravoslavnog stanovništva na teritoriji geografske Makedonije osjećalo kao bugarsko. S obzirom da Bugarska ima mnogo više državnog iskustva od Makedonije i s obzirom na to da visoko cijenim njihovu nauku, želio bih vjerovati u to. Ali svaki put kad se pridržavam ove logike nailazim na činjenicu, da se moja prabaka zvala Makedonka ili Donka, a rođena je i krštena oko 1910.godine. Pa se postavlja pitanje: ako nije bilo Makedonaca i osjećaja pripadnosti, zašto bi neki moji pradjedovi krstili svoju kćer Makedonku usred periodu turskog ropstva?

Rađanje suvremenih nacija

Na ovo bi mi bugarske kolege vjerojatno odgovorile, da termin Makedonija i termin Makedonci oduvijek imaju samo geografsko značenje, a ne nacionalno. A to je možda do neke mjere tačno. Ali to je jedino donekle tačno, jer je geografska pripadnost često presudna za buđenje nacionalnog osjećaja u skoro svim narodima.

Da bih vam ovo objasnio, morat ću vas vratiti u srednji vijek, period kada je karta Evrope bila najrascjepkanija. U to vrijeme bukvalno svako selo imalo je svog feudalnog gospodara, koji se na toj mini-teritoriji ponašao poput kralja. Imao je i svoj dvorac, vlastitu vojsku, a zemlju za obradu podijelio je prema njegovim željama i slobodnom uvjerenju. Ali svi su oni feudalni gospodari (i njihovi podanici) na teritoriju geografske Francuske, kasnije i Italije i, konačno, Njemačke bili svjesni da pripadaju istoj jezičnoj skupini i da ih objedinjuje neki zajednički interes. I tako su se, na temelju sličnog jezika i na osnovu geografske pripadnosti određenoj teritoriji, formirali kao nacija u određenom trenutku njihove povijesti. Tako su se odvojili od anglosaksonske ili latinske grupe naroda i formirali nacionalne države. U čemu se to razlikuje sa makedonskim narodom i makedonskom nacijom? Zašto Bugarska može tvrditi da su Šopi sa sjeverozapada, Trakijci sa juga i Dobrudžani sa sjeveroistoka potpuno identični Bugari, a ne možemo tvrditi da stanovništvo Ohrida i Štipa pripada jednom narodu, jer ima isti nacionalni osjećaj. Tačno je, da se naše nacionalno ujedinjenje dogodilo stotinu godina nakon italijanskog. Ali bugarska nacionalna država zasigurno je nekoliko stoljeća mlađa od francuske ili ruske. Jednostavno nismo krivi što su se uvjeti za formiranje moderne makedonske države stvorili tek 1944.godine. Uostalom, u svijetu postoji nekoliko hiljada naroda, a samo nekoliko stotina država. A postoje oni poput Kurda, kojih ima više od 30 miliona i još nisu u stanju formirati svoju državu. Dakle, apsolutno Makedonci ne bi trebali imati kompleks, da su kasno ustrojili državu i da ih to stavlja u podređeni položaj prema jednom od svojih susjeda.

Demokratsko pravo da se deklariramo kako želimo

Azeski: Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?
Image by Dimitris Vetsikas from Pixabay

Prema službenim podacima posljednjeg makedonskog popisa iz 2002.godine, osim nacionalne deklaracije kao Albanci, Turci, Romi, Bošnjaci, možete pronaći i ljude koji se izjašnjavaju kao Jugoslaveni, Brazilci, pa čak i Marsovci. Svi su smješteni pod paragraf: ostalo – koji se sastoji od ukupno 20.000 stanovnika. Poanta ovoga je, da svako od nas ima legitimno demokratsko pravo, da se osjeća i izjašnjava onako kako želi.

U stvari, ovo je osnova američke političke nacije ili australijske. Tamo se svako ima pravo osjećati kao Amerikanac ili Australijanac prvog dana kada se nastani na njihovoj teritoriji. Ovo postavlja pitanje, ako se neko želi izjasniti kao Makedonac, koji govori makedonskim, otkud pravo nekome u Sofiji ili Plovdivu da ga osporava? Prema međunarodnom pravu, niko ne može zabraniti ni onim bugarskim državljanima u regiji Pirinske Makedonije (koja teritorijalno pripada bugarskoj državi), da se osjećaju i izjašnjavaju kao Makedonci, naravno ako to čine iz svoje slobodne volje i dobre namjere.

Doista, na početku treće dekade 21. stoljeća čini se iluzornim raspravljati o takvim pitanjima koja bi, po bilo kojoj demokratskoj logici, trebala da se podrazumijeva.

Ako je zvanična Sofija toliko sigurna da je u pravu – zašto nisu testirali njihov autoritet među Makedoncima?

U posljednjih 20 godina, zbog niza okolnosti općenito povezanih sa svjetskom geopolitikom, bugarski pasoš bio je više cijenjen od makedonskog. Tako je službena Sofija prešutno počela, da zloupotrebljava ovu činjenicu dodjeljivanjem bugarskog državljanstva i pasoša Makedoncima, koji su mogli da dokažu da su se njihovi preci deklarirali kao Bugari ili služili su u bugarskoj vojsci. Iako nema službene statistike, vjerojatno je riječ o nekoliko desetina hiljada, a možda i stotina hiljada građana Makedonije, koji su uzeli bugarski pasoš odnosno državljanstvo.

Sada te ljude, koji su u većini slučajeva uzeli bugarsko državljanstvo iz ekonomskih razloga (da bi mogli raditi u zapadnoj Evropi), bugarska država predstavlja kao Bugare na teritoriji Makedonije. Ali stvarnost nije takva. Popis iz 2002.godine pokazao je, da se vrlo malo Makedonaca osjećaju kao Bugari (manje od 1%), a nezavršeni popis stanovništva iz 2012. također je neslužbeno potvrdio ovu činjenicu. Dakle, jedna stvar za mene, koji trenutno živim u Italiji je, da eventualno sutra steknem italijansko državljanstvo, a druga stvar bila bi, da li se zaista osjećam kao Italijan i da li želim sutra da odgajam svoju djecu da budu Italjiani.

Drugo, u posljednjih nekoliko godina na makedonskoj političkoj sceni pojavilo se nekoliko stranaka, pokreta i udruženja, koji se otvoreno zalažu za aktivniju suradnju s Bugarskom i čak se mogu nazvati kao pro-bugarske. To je njihovo legitimno pravo i donekle ih podržavam, sve dok na demokratski način izražavaju svoje stavove. Ali činjenica je, da nijedna od tih stranaka, organizacija ili udruženja nemaju veću političku težinu i popularnost među građanima. Ako su ove organizacije mjerilo autoriteta kojeg Bugarska uživa među Makedoncima, on sasvim sigurno ne postoji.

I na kraju ovog dijela trebali bismo iskreno reći, da pogrešna politika koju Bugarska vodi prema Makedoncima rezultira time – od 1912. do danas, da se percepcija Makedonaca prema ovoj zemlji u potpunosti promijenila. Ako su prije samo jednog stoljeća mnogi naši preci u Sofiji vidjeli jednog jedinog saveznika, bratstva i spasenja – sada je gotovo nemoguće pronaći veću grupu Makedonaca, koji gaje takve iluzije.

Zato se takva politika iz Sofije mora zaustaviti, jer će u suprotnom jaz između dva bratska naroda dostići tačku iz koje nema povratka nazad.

Na kraju: Bugarska i Makedonija ipak bit će jedna država, ali samo kao ravnopravne članice EU

Ulaskom Makedonije u NATO, prvi put od 1948, Makedonija i Bugarska su u istom vojnom savezu. Čini se, da tu činjenicu ne primjećuje nijedan naš intelektualac ili pripadnik širokih masa, koji su trenutno uključeni u stalne svađe sa Bugarskom. Uz to, nadamo se, da ćemo uskoro, prvi put nakon 1944.godine (ali ovaj put na ravnopravnoj osnovi), moći da posjetimo Bugarsku bez pasoša i lične karte i da stignemo tamo brzo i efikasno na novu autocestu ili brzu željeznicu. Ovako lično vidim budućnost bugarsko-makedonskog bratstva, a ne u povijesnim komisijama i beskrajnim pregovorima, koji nikome neće donijeti ništa dobro. U birokraciji postoji izreka, ako želite da se nešto ne uradi, onda formirajte komisiju koja će raditi na tom pitanju. Dakle, ne bismo trebali imati velika očekivanja oko onoga u čemu će se naše i bugarske kolege naučnici dogovoriti. Na kraju, moramo naučnicima omogućiti da se bave naukom, a ne da se miješaju u svakodnevnu politiku. Preciznije, zloupotrijebiti historiju sa aspekta dnevne politike kao što se trenutno radi.

Inače, na teritoriji današnje Bugarske živi najmanje nekoliko stotina hiljada ljudi koji se osjećaju kao Bugari, ali koji dolaze sa područja Makedonije. Ubuduće bi se oni i njihovi potomci trebali iskoristiti kao najbolji mogući temelj za poboljšanje makedonsko-bugarskih odnosa, a ne za pogoršanje. Jer dva naroda koja govore veoma sličan jezik bez padeža, koji većinom dijele istu religiju i koji su vrlo slični u mentalitetu, hrani i kulturi, ne smiju imati tako mali kontakt i da tako malo znaju jedni o drugima.

Ljubljana/Trst 16.maj 2020

Fusnota:

[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

Izvor: IFIMES

Azeski: Zašto smo samo Makedonci i ništa drugo?

Novinar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Next Post

Šid: Vojska već intervenisala, uhapšeno 18 migranata

Ned maj 17 , 2020
Šid: Vojska već intervenisala, uhapšeno 18 migranata Zamenik predsednika opštine Šid kaže da je situacija u toj opštini stabilnija otkako su pripadnici vojske zauzeli položaje u blizini prihvatnih centara. Zamenik […]